Vinčanska kultura
Za detaljniji članak o ovoj temi vidi:Vinčanska kultura
Godine 1938., tijekom izgradnje palače Albanija u središtu grada pronađen je kostur neandertalca koji je poginuo u borbi s mamutom, čiji su ostaci također nađeni u blizini.[2] Što govori o naseljenosti prostora današnjeg Beograda još u prapovijesno doba. Osim toga, pronađene su i lubanje neandertalaca u kamenolomu kod Leštana, u špilji na Čukarici i u blizini Bajlonijeve pijace. Ostaci kulture mlađeg kamenog doba, pronađeni su u Vinči,[3] Žarkovu i na Gornjem gradu, iznad ušća Save u Dunav što ukazuje na neprekidnu naseljenosti, ali i njezinu sve slabiju intezivnost. Mnoga današnja naselja beogradske okoline leže na kulturnim slojevima ranijih pretpovijesnih naseobina. Vinča kultura stara je oko 7.000 godina te pripada redu najznačajnijih naseobina i kulturnih nalazišta pretpovijesnog razdoblja. Arheološke iskopine na Rospi ćupriji, Gornjem gradu, Karaburmi, Zemunu i Vinči potvrđuju pretpostavke da je područje Beograda bilo intezivno naseljeno i da se njegovo stanovništvo bavilo plužnom zemljoradnjom i drugim pratećim gospodarskim djelatnostima.

Stari vijek
Za detaljniji članak o ovoj temi vidi:Singidunum
Naseljen Keltima već od 3. stoljeću pr. Kr., prostor današnjeg Beograda ubrzo prelazi u ruke Rimljana i postaje naseobina pod imenom Singidunum.[4] Za vladavine cara Dioklecijana i tijekom progona kršćana u Singidunumu se spominju i prvi kršćanski mučenici,[5] primjerice Ermil i Stratonik. Podjelom Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno grad ostaje pod upravom Bizanta.

Srednji vijek

Тurska opsada Beograda 1456. godine.
Za detaljniji članak o ovoj temi vidi:Opsada Beograda (1456.)
Singidunum su kasnije osvajali mnogi osvajači, poput Huna, Sarmata, Ostrogota i Avara. Slaveni se na spomenute prostore doseljavaju oko 630. godine. Prvi zapisi o slavenskom imenu Beograd datiraju iz 878. godine – slavenski oblik imena grada bio je Bjelgrad.[6] Godine 1284. grad prvi put dolazi pod vlast Srba. Godine 1405. Stefan Lazarević proglasio je Beograd svojom prijestolnicom. U narednom vremenskom razdoblju Beograd je doživio velik uspon. Ponovno su utvrđene stare zidine grada, a obnovljene su i crkve i tvrđave. Tijekom ovog razdoblja grad je postao utočište mnogim balkanskim narodima koji su bježali pred nasrtajima Osmanlija. Vjeruje se kako je broj stanovnika tada dostizao brojku između 40.000 i 50.000.

Osmanlijsko Carstvo

Obrana Beograda od turske opsade pod vodstvom Ivana Kapistrana i Janka Hunyadija 1456.
Za detaljniji članak o ovoj temi vidi: Beogradski pašaluk, Opsada Beograda 1688., Opsada Beograda 1717., Opsada Beograda 1789., Prvi srpski ustanak
Vojska pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog osvojila je Beograd 28. kolovoza 1521. godine. Nakon toga Osmanlije naseljavaju srušen i spaljen grad, postupno ga pretvarajući u kitnjasti orijentalni grad, čija je panorama izdaleka oduševljavala mnoge europske putnike toga doba.[7] Grad je 1594. godine zahvatila velika srpska pobuna (Banatska pobuna), ali je ugušena. U desetljećima koja su slijedila grad je bio miran, a bio je i važno sjedište okruga (Smederevskog sandžaka, poznatog i kao Beogradski pašaluk), povezan s Istanbulom Carigradskom cestom. Privukao je mnoge trgovce i nove stanovnike – Turke, Židove, Grke, Rome i ostale. Prema osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je tada imao oko 98.000 stanovnika, od kojih 77.000 su bili Muslimani.

Tijekom narednih godina grad je više puta prelazio u ruke Austrougarske i Osmanskog Carstva. Austrija ga je osvajala tri puta: 1688., 1717. i 1789. godine, ali su ga Osmanlije ponovo zauzimale i to uz velika razaranja.[8] Tijekom Prvog srpskog ustanka Beograd je 1806. godine ponovno oslobođen od turske vlasti. Ustanici su vladali njime narednih sedam godina, do 1813., kada na vlast ponovno dolaze Osmanlije.

Kraljevina Srbija

Knez Mihailova ulica krajem 19. stoljeća.
Od 1817. godine grad je bio je prijestolnica Kneževine Srbije s prekidom tijekom razdoblja od 1818. do 1841., kada je Kragujevac bio glavni grad. Prijestolnicu iz Kragujevca u Beograd preselio je knez Mihailo Obrenović. Kad je Srbija 1878. godine stekla potpunu nezavisnost te postala Kraljevina Srbija,[9] Beograd je opet postao ključni grad na Balkanu koji se vrlo brzo razvijao.[10] Međutim, uprkos izgradnji željezničke pruge do Niša, ukupni uvjeti za razvoj gospodarstva i porast kvalitete života u Srbiji bili su loši, a grad je 1900. imao samo 69.100 stanovnika. Ipak, godine 1905. broj stanovnika se povećava na preko 80.000, a na početku Prvog svjetskog rata i do 100.000, ne ubrajajući pritom Zemun koji je tada pripadao Austrougarskoj.[11]

20. stoljeće

Trg Republike 1934. godine.

Most Kralja Aleksandra prije bombardiranja 1941.
Za detaljniji članak o ovoj temi vidi:Bombardiranje Beograda u Drugom svjetskom ratu, Prosvjedi u Beogradu 9. ožujka 1991., NATO-ovo bombardiranje SRJ, Prosvjedi u Beogradu 5. listopada 2000.
Tijekom 20. stoljeća nastavlja se burna povijest grada, koju obilježavaju Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat te raspad SFRJ početkom 90-ih godina.

Nakon Prvog svjetskog rata i okupacije od strane Austrougarske i njemačkih trupa, Beograd je doživio brz razvoj i značajnu modernizaciju kao glavni grad nove Kraljevine Jugoslavije, koja je osnovana 1918. godine. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina broj stanovnika povećao se na 239.000 (sada uključujući i novo pripojeni Zemun). Rast stanovništva se nastavlja te je do 1940. broj stanovnika iznosio oko 320.000.

Godine 1941. Kraljevina Jugoslavija potpisala je Trojni pakt i pridružila se Silama osovine. Povodom toga dana 27. ožujka iste godine uslijedio je masovni prosvjed i državni udar. Dana 6. i 7. travnja grad je teško bombardirao njemački Luftwaffe te usmrtio 2.274 ljudi. U bombardiranju je izgorjela i Narodna biblioteka Srbije, gdje su bile pohranjene mnoge knjige i srednjovjekovni rukopisi. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, srijemska predgrađa Beograda poput Zemuna ušla su u sastav Nezavisne Države Hrvatske. U Beogradu i središnjoj Srbiji nacisti su podržali osnivanje vlade Milana Nedića. Beogradski Židovi, Romi, komunisti, i drugi antifašisti odvedeni su u logore Sajmište[12] i Banjica, kroz koje je tijekom rata prošlo oko 125.000 ljudi. Dana 16. i 17. travnja 1944. grad su bombardirali i Saveznici, pri čemu je poginulo oko 1.600 stanovnika. Borbe za oslobođenje grada od Sila osovine započele su 13. i 14. listopada, a grad je konačno oslobođen 20. listopada 1944. Zajedničkim snagama oslobodili su ga jugoslavenski partizani i Crvena armija. Tijekom cijelog rata Beograd je ukupno izgubio oko 50.000 stanovnika i pretrpio teška razaranja.

Ulica Kneza Miloša, desno zgrada Generalštaba oštećena tijekom NATO-va bombardiranja, 1999. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata grad postaje glavim gradom komunističke Jugoslavije te se razvija u značajno industrijsko, političko, obrazovno, prometno i kulturno središte cijele tadašnje države. Godine 1951. vlasti započinju s izgradnjom Novog Beograda s lijeve obale rijeke Save. Deset godina kasnije Beograd je bio domaćin Prve konferencije nesvrstanih država. Godine 1980. umire dugogodišnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Sahrana i svečanosti odvijaju se u Beogradu, a nazočno je oko 700.000 građana. Nakon 1991. i raspada SFRJ Beograd postaje sinonim za česte prosvjede, ulične nerede i opće nezadovoljstvo i nestabilnost. Bilježi se više velikih prosvjeda protiv politike Slobodana Miloševića, na ulice čak izlaze i tenkovi, a bilježe se i smrtno stradale osobe.[13] NATO-ovo bombardiranje SRJ 1999. godine uzrokovalo je značajnu štetu gradskoj infrastrukturi. Među pogođenim zgradama bilo je i nekoliko ministarstava, zgrada RTS-a u kojoj je poginulo 16 zaposlenih, nekoliko bolnica, hotel Jugoslavija, nekadašnja zgrada Centralnog komiteta, televizijski toranj Avala, kao i kineska ambasada u Novom Beogradu.[14] Padom Miloševićeva režima početkom novog milenija vraća se optimizam u gradski život.

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti javna.