Milošević je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom Požarevcu, gdje je odrastao s majkom i rođenim bratom. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, 1964. godine. Prvo zaposlenje mu je bila dužnost rukovodioca za informiranje Skupštine grada Beograda. No, krajem 1960-ih godina počinje uspon u njegovoj karijeri kada je imenovan za zamjenika generalnog direktora beogradske firme “Tehnogas”, na čijem je čelu tada bio njegov prijatelj Ivan Stambolić. Godine 1973., Milošević postaje generalni direktor “Tehnogasa”. Na toj dužnosti bio je do 1978. godine, kada je izabran za direktora “Beobanke” (neko je vrijeme bio i predstavnikom “Beobanke” u New Yorku).

Politički je uspon počeo ranih osamdesetih, kao protege Ivana Stambolića, tada visokog srbijanskog partijskog funkcionera. Najprije je 1983. godine postao član Predsjedništva CK Saveza komunista Srbije, a u tom periodu obnašao je i dužnost predsjednika Općinskog komiteta Saveza komunista beogradske općine Stari Grad. U proljeće 1984. godine, Milošević (uz Stambolićevu potporu) biva izabranim za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, i tada počinje njegov ozbiljan uspon u politici. Pošto je u njega imao veliko povjerenje, u zimu 1986. godine Stambolić je podupro Miloševića u izboru za predsjednika Saveza komunista Srbije. No, u jesen 1987. godine, Milošević se okreće protiv svoga dugogodišnjeg prijatelja Ivana Stambolića i zbacuje ga s vlasti.

Umro je od srčanog infarkta u pritvoru Suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Haagu, gdje mu se sudilo zbog ratnih zločina.

Ozračje uspona

Slobodan Milošević i Joseph Lopez.
Jugoslavija je, od Titove smrti i pobune Albanaca na Kosovu 1981. godine bila u neprestanom previranju. Odlazak karizmatskoga vođe i “nadnacionalnog” diktatora ostavio je vakuum i doveo je do bujanja napetosti, poglavito međunacionalnih, koje je stari režim potiskivao i pokušavao riješiti privremenim i neučinkovitim mjerama. Ukratko – nerješivo nacionalno pitanje u zemlji 6 nacija (ili 8, ubroje li se Mađari i Albanci), triju konfesija i (onda) četiri službena jezika, prožeto civilizacijskim i povijesnim različitostima, mentalitetima i nacionalnopolitičkim ambicijama – još je intenzivirano teškom gospodarskom krizom u kojoj se Jugoslavija našla od konca 70-ih godina. U toj su krizi, koja se pojačavala tijekom 80-ih godina, dominirale sljedeće protimbe:

Sve je jasniji postajao jaz između zapadnih republika, Slovenije i Hrvatske na jednoj, te istočnih, Srbije, Crne Gore i Makedonije na drugoj strani. Bosna i Hercegovina, zbog osjetljive pozicije kao višenacionalnoga konglomerata, i dalje se držala titoističke ortodoksije.
Goruće pitanje koje je označilo konac SFRJ bijaše albanska pobuna na Kosovu. Albanci su, nezadovoljni svojim statusom, tražili državnost Kosova ili priključenje Albaniji. Poslije svih informacija i dezinformacija teško je reći u kojoj je mjeri albanski pokret bio obrambeni potez protiv represija srpskih policijskih snaga, a koliko autentična velikonacionalna iredenta koja je smjerala priključiti Kosovo državi Albaniji. Bilo kako bilo, činjenica je da su demografska eksplozija (Albanci su od kojih 60-65% stanovništva Kosova u poraću postali skoro 90% većina) kombinirana s poraslim samopouzdanjem i indoktrinacijom iz Enver Hoxhine Albanije, kao i slaba uklopljenost Albanaca u društvo ondašnje SFRJ doveli do radikaliziranja albanskih nacionalnih zahtjeva i sukoba sa srpskim. Srpski nacionalizam, koji tijekom Brozove vladavine nije imao šanse (a ni prevelikih ambicija) da se razmaše, potpaljen fitiljem albanske iredentističke pobune izuzetno je brzo nabujao, hranjen i ideološko-politički usmjeravan srpskom nacionalno-intelektualnom elitom u kojoj su dominirali Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Kosta Mihailović, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, kao i drugi pisci, ekonomisti, povjesničari-članovi Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti. Istodobno su se pojavili i populističke masovne demonstracije, jasno obilježene srpskom nacionalnom ikonografijom. Cijela se situacija radikalizirala poslije propasti pokušaja srbijanskih političkih vođa da preoblikuju jugoslavensku (kon)federaciju u centralističku državu pod srpskom dominacijom (opis tih gibanja dan je preko poveznice na tekst o raspadu Jugoslavije, autor kojega je akademik Dušan Bilandžić). Ili – nakon propasti pacifikacije Kosova, te neuspjeha političkoga pritiska koji je kanio centralizirati SFRJ, srpska nacionalnopolitička elita je krenula u snažniju preobliku nacionalnoga programa. Odlike tih gibanja bijahu masovni mitinzi, promidžbena kampanja za ostvarenje srpskih ciljeva i mobilizacija srpske inteligencije na formulaciji i realizaciji općenacionalnoga projekta. U takvom je ozračju Slobodan Milošević došao na vlast.

Vlast i rastroj SFRJ

Dana 24. travnja 1987. godine, Milošević posjećuje Kosovo Polje gdje se susreo s lokalnim Srbima. Oni su se žalili da ih većinski Albanci teroriziraju. Tijekom njegova razgovora sa Srbima i lokalnim komunističkim funkcionarima, više tisuća Srba okupilo se ispred zgrade i počelo je kamenovati, zahtijevajući susret sa Miloševićem. Dolazi do sukoba mase sa milicijom, i Milošević staje na stranu naroda rekavši “Niko ne sme da vas bije”. Ova događanja izazvala su rascjep u državnom vrhu Srbije. Milošević se okreće protiv svoga dugogodišnjega mentora Ivana Stambolića i njegova bliska suradnika Dragiše Pavlovića (u to vrijeme čelnika beogradskih komunista). Pavlović je najoštrije kritizirao Miloševićevu politiku prema Kosovu, smatrajući da ona raspiruje srpski nacionalizam. Milošević stoga organizira Osmu sjednicu Centralnog komiteta SK Srbije, 23. rujna, na kojoj je Pavlović uvjerljivom većinom smijenjen sa svih dužnosti. Samo tri mjeseca kasnije, 14. prosinca, i Ivan Stambolić smijenjen je sa dužnosti predsjednika Srbije. Krajem 1987. Milošević uspijeva ukloniti gotovo sve protivnike u državnom i partijskom vrhu Srbije, te uskoro, nizom poteza uspostavlja samovlast u Srbiji. Organizira tzv. «antibirokratsku revoluciju» u kojoj su masovnim mitinzima srušena nepouzdana partijska vodstva najprije autonomne pokrajine Vojvodine (listopada 1988.) i republike Crne Gore (siječnja 1989.), te na kraju pokrajine Kosova (veljača 1989.). Promjenom ustavnih odredbi ukinuta je autonomija Vojvodine i Kosova (ožujka 1989.), a albansko pučanstvo podvrgnuto žestokim vojno-policijskim represalijama i nadzoru. Milošević je pokušao eksportirati mitingaše u ostale republike, no to je naišlo na snažan otpor Slovenije i suzdržanu odbojnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tijekom 1988. i 1989. godine postalo je očito da razbuktali svesrpski pokret kojega je sada u potpunosti kontrolirao i usmjeravao Milošević kani Jugoslaviju pretvoriti u Srboslaviju. Rastuće tenzije i pritisak Miloševićeve politike na izmjeni ustava iz 1974. godine – promjeni kojom bi postojeća zemlja od federacije s konfederalnim elementima postala unitarna, esencijalno jugosrpska država – doveli su u siječnju 1990. godine do raspada Saveza komunista Jugoslavije i, susljedno, do raspisivanja višestranačkih izbora u SFRJ u kojim su komunisti pobijedili u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, te izgubili u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U toj situaciji Miloševićeva politika je imala sljedeće značajke:

Slobodan Milošević potpisuje Daytonski sporazum.

potpirivanje srpskog nacionalizma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s prijetnjom oružanoga ustanka Srba protiv tih država. Također, u velikoj mjeri posrbljena JNA (preko 80% srpskog oficirskog kadra) je sve više dolazila pod Miloševićevu kontrolu, poglavito utjecajem na zapovjedni kadar.
Milošević i njegovi suradnici su imali velik broj poluga vlasti u svojim rukama: od homogeniziranoga svenacionalnoga pokreta i financijskih središta u svojim rukama do JNA i prešutne potpore većine tzv. velikih sila. No, morao je računati i s tim da je zapad preferirao posljednjeg reformističkog premijera SFRJ, Antu Markovića, u želji da očuva Jugoslaviju ekonomskim reformama, ne razumijevajući bit i intenzitet nacionalnih sukoba u toj zemlji.
post festum, izgleda da je Miloševićeva geopolitika odražavala velikosrpsku ideologiju na «stepeničasti» način: prva je opcija bila posrbljena Jugoslavija, sljedeća Jugoslavija bez Slovenije s pacificiranom Hrvatskom, treća «klasičnu» Veliku Srbiju s uključenom Crnom Gorom, Makedonijom, BiH i oko 70% Hrvatske, na zamišljenoj granici crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, četvrta Srbiju s natpolovičnom većinom Bosne i Hercegovine i trećinom Hrvatske.
na drugim poljima zemlja je bila u zastoju: nije došlo do značajnijih gospodarskih reformi, a ekstremno politizirano srpsko stanovništvo u cijeloj SFRJ je neprestance držano na rubu straha i agresije, te podjarivano promidžbenom mašinerijom koja je pripremala teren za konačni rat za Veliku Srbiju.
Ratovi za Veliku Srbiju

Slobodan Milošević u razgovoru sa Billom Clintonom i Richardom Holbrookeom, Pariz , 1995. godine.
Budući da sporadični nemiri, prijetnje uporabom sile JNA i iredentistička pobuna Srba u Hrvatskoj u kojoj su prometno paralizirani dijelovi južne Hrvatske nisu dali željene rezultate, Milošević je krenuo u vojnu agresiju u ljeto 1991. godine. Nakon kratkotrajnoga rata u Sloveniji, većina armijskih jedinica je povučena u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, poglavito na čvorne točke važne za osiguranje strateške pobjede i ostvarenje srpskih teritorijalnih apetita. Rat je u Hrvatskoj izbio punom silom u kasno ljeto 1991. godine, a u Bosni i Hercegovini početkom 1992. godine. Lokalni Srbi (oko 550.000 u Hrvatskoj i 1.400.000 u Bosni i Hercegovini) imali su punu podršku JNA i dobrovoljaca iz Srbije (više desetaka tisuća organiziranih u raznim paravojnim postrojbama), te, najvažnije, gospodarsku, tehničku, logističku i diplomatsku potporu Miloševićeve Srbije. Ne smije se zanemariti diplomatska podrška koju su, poglavito u početku rata u Hrvatskoj, Srbiji davale razne europske zemlje (bivše pripadnice Antante iz 1. svjetskoga rata) i pretežit dio američke državne politike. Na vrhuncu uspjeha, tijekom 1993. godine, Srbi su kontrolirali preko dvije trećine BiH i četvrtinu Hrvatske. Činilo se da je san o Velikoj Srbiji blizu ozbiljenja. No, mješavina više elemenata potkopala je te iluzije. Sankcije protiv Savezne Republike Jugoslavije (privremenoga surogata proširene srpske države), uvedene s dosta oklijevanja i parcijalno, 1992. godine, počele su davati rezultate; srpska se premoć u naoružanju topila i bojni je moral padao, a svjetska je diplomacija, uza sva kolebanja, utvrdila načelo nepromjenjivosti granica. Iako je vješto manipulirao protimbama u Europskoj Zajednici i SAD i dobro procijenio sporost i neučinkovitost međunarodnih institucija, Milošević je podcijenio odlučnost Hrvata i, sa zakašnjenjem Bošnjaka, da spriječe ostvarenje velikosrpske države. Stjecaj više okolnosti doveo je do sloma srpske paradržave u Hrvatskoj u kolovozu 1995. godine, a onu u Bosni i Hercegovini je od potpunoga kolapsa spasila samo američka intervencija – svjetska je diplomacija još uvijek gojila iluzije o snazi i sposobnosti Miloševića i njegovih podupiratelja. Mirovnim sporazumom u američkom gradu Daytonu, 21. studenog 1995. godine, došlo je do okončanja rata u BiH.

3 komentara

  1. zvodretiluret

    Nice blog! Is your theme custom made or did you download it from somewhere? A theme like yours with a few simple adjustements would really make my blog jump out. Please let me know where you got your theme. Appreciate it

    http://www.zvodretiluret.com/

    Odgovori

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti javna.