Ratni zločini u agresiji protiv Hrvatske
Po Mladićevim zapovjedništvom u rujnu 1991. 50 tenkova napalo je grad na Šibenik. Uništeno je Kijevo, Vrlika, zaleđe Šibenika i Zadra. Zapovijedao je topničkim napadima na gradove Šibenik, Zadar i Sinj.

Jugoslavenska Narodna Armija pomogla je pobunjenim Srbima 18. studenog 1991. pri Pokolju u Škabrnji.
Srpske snage predvođene Ratkom Mladićem su 17. rujna 1991. godine okupirale i zauzele branu Peruća. 28. siječnja 1993. minirana je sa 30 tona eksploziva pri najvećem zabilježenom vodostaju prilikom oslobodilačke Operacije Peruća pri povlačenju agresora.
Bijeg i potraga
Dok je bio bjegunac ICTY-a, pretpostavljalo se da se skriva ili u Srbiji ili Republici Srpskoj u BiH. Mladić je navodno viđen da prisustvuje nogometnoj utakmici između Kine i Jugoslavije u Beogradu 2000. godine. Ušao je na VIP ulaz i sjeo u privatnu ložu okružen osmoricom naoružanih čuvara. Neki tvrde da je viđen u predgrađu Moskve i da je “često” posjetitelj Soluna i Atene, što je podiglo sumnju da su mnoga lažna izvješća poslana kako bi se pokrio njegov trag. Nema govora da je njegovo osiguranje na prilično visokom nivou. U studenom 2004., britanska vojna služba je priznala kako vojna akcija privođenja Mladića i drugih optuženika nema puno šansi za uspjeh. U travnju 1994. Mladićeva kćer Ana je izvršila samoubojstvo tijekom studija medicine u Beogradu. Moguće da razlog njezinog samoubojstva leži u intezivnoj kritici Mladića u tadašnjim srpskim medijima. Sahranjena je u Topčideru i vjeruje se[nedostaje izvor] da je Mladić neko vrijeme redovito dolazio na njen grob. Srbijanski predsjednik Boris Tadić je objavio da je Ratko Mladić uhićen 26. svibnja 2011. kao Milorad Komadić.

Suđenje
Dana 22. studenoga 2017. godine na Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY-u) u 10 sati započelo je izricanje prvostupanjske presude po 11 točaka optužnice za ratne zločine koje je Mladić počinjio u vrijeme obnašanja dužnosti zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS-a). Sudilo mu se prema optužnici u kojoj je ptužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od svibnja 1992. do pred kraj 1995. godine. U završnoj riječi tužiteljstva u prosincu 2016. godine za njega je zatražena kazna doživotnog zatvora dok je obrana predložila da ga se oslobodi svih optužbi. Prvu optužnicu protiv njega haaško je tužiteljstvo podignulo još 25. srpnja 1995. godine i nakon toga je triput širilo i mijenjalo zbog potrebe da se suđenje provede što učinkovitije, pa su u njoj zadržani samo najteži ratni zločini.

Uoči
Jutro uoči izricanja presude okupile su se članice Udruženja “Žena-žrtva-rata” i Udruženje Žena-Podrinja”, udruga žrtava srebreničkog genocida. Ratko Mladić je uoči presude izjavio “Znam da sam nevin! Sa mnom mogu raditi šta hoće, ali mi dušu ne mogu uzeti!”. Britanski list Guardian uoči presude pisao je o sigurnoj osuđujućoj presudi, pozivajući se na analize i izjave stručnjaka kaznenog prava. Ispred sudnice bio je postavljen bijeli šator sa slikama žrtava srebreničkog genocida.

Mladićevi odvjetnici su dan uoči presude iznijeli niz zahtjeva o odgađanju presude, iz više razloga, među kojima su navodno narušavanje ljudskih prava zbog odbijanja posjeta svećenika Ruske pravoslavne crkve Mladiću u pritvoru, kao i narušeno zdravlje, zbog kojeg su tvrdili da bi “mogao umrijeti prilikom izricanja presude”. Također, u neobičnom zahtjevu, tražili su da se čitanje presude skrati i da se, ako je presuda oslobađajuća, to odmah kaže na početku, a čitanje svega ostalog odgodi za kasnije.

Točke optužnice
U prvom dijelu suđenja, Mladić je osuđen po 4 od 5 točaka optužnice, za kršenje zakona i običaja ratovanja, a to su nasilna djelovanja čiji je glavni cilj bio teroriziranje civila, nezakoniti napadi na civile, uzimanje taoca i provođenje genocida. Sudsko vijeće utvrdilo je da počinjeni zločini koji predstavljaju istrebljenje trovanje plinom i streljanje zatočenika logora Keraterm, čiji se broj kretao između 190 i 220. Vijeće je utvrdilo da su mnoge žrtve nezakonito zatočene i izvrgnute nečovječnom odnošenju i to na temelju svoje vjerske i etničke pripadnosti, što je uključivalo loše higijenske i zdravstvene uvjete, nestašice hrane i vode koje su dovele do izgladnjivanja, kao i prisiljavanje zatočenika logora na međusobno silovanje, pri čemu je navedena Karamanova kuća u Foči, u kojoj je bilo silovano nekoliko skupina žena i djece od 12 godina starosti.

Utvrđeno je i da je od sredine svibnja 1992. pa do 1995. VRS, a osobito tzv. SRK, namjerno je granatirao i iz snajpera pucao po Sarajevu, često po mjestima bez vojne važnosti. Zbog toga su stotine civila ubijene, a tisuće ranjene, a kao primjer je naveden i pokolj na Markalama. Utvrđena je namjera počinitelja svih članova SRK-a da ciljaju na civile i da nesrazmjerno unište grad, a Vijeće zaključuje da su članovi SRK-a namjeravali terorizirati stanovništvo Sarajeva te da je to teroriziranje bilo izloženo kroz snajperiranje i granatiranje. Članovi SRK su počinili ubojstvo, teroriziranje civila, kao kršenje zakona i pravila ratovanja te ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti.

Vijeće je, vezano uz Srebrenicu, utvrdilo da su snage Srba poduzele mjere smaknuća na tisuće Muslimana iz Srebrenice neselektivno kako bi izvršile zločin progona. Neki od ubojstva i smaknuća imaju obilježja istrebljenja. Utvrđeno je i da je nekoliko od zločina za koje se tereti predstavljaju prisilno premještanje. Zaključeno je da su se sve radnje vezane uz Srebrenicu odvijale genocidno. Vijeće stoga utvrđuje da zločin genocida, progona, istrebljenja, ubojstva i nečovječnog i prisilnog postupanja jest počinjen protiv Muslimana u i oko Srebrenice. Raspravno vijeće ICTY-ja potvrdilo je da je u srpnju 1995. genocid počinjen u Srebrenici, ali ne i u sedam drugih općina istočne Bosne Foči, Ključu, Kotor Varošu, Prijedoru, Sanskom Mostu i Vlasenici, gdje su potvrđeni zločini nad nesrpskim stanovništvom (Muslimanima i Hrvatima), ali da njihova namjera nije bila istrebljenje naroda. Raspravno vijeće utvrdilo je da je u BiH bio oružani sukob i da su zločini počinjeni u toj državi imali obilježja sustavnih, masovnih i raširenih djela. Takve zaključke prvostupanjsko vijeće donijelo je i u presudi bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, koji je osuđen na 40 godina zatvora. bno zapovjedao granatiranje Sarajeva, sudjelovao u odabiru ciljeva i naredio da se vatra preusmjeri od dijelova grada naseljenih Srbima, prema civilnom nesprskom stanovništvu. Onemogućio je dostavu humanitarne pomoći tijekom opsade Sarajeva od 10. travnja 1994., koja je trajala do njegova oslobađanja. Namjerno je davao izjave kojima je navodio medije na krivi zaključak vezano uz počinjene zločine. Bez njega zločini ne bi bili počinjeni na način na koji su počinjeni. Vijeće je utvrdilo da je optuženi značajno pridonio ostvarenju zajedničkog cilja, trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata iz Sarajeva. Uzeto je u obzir i njegovo nijekanje zločina u Srebrenici i širenje lažnih informacija te je potvrđeno njegovo sudioništvo u srebreničkom zločinu.

Related Posts

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti javna.